|
||
|
Kako živi kamen? Tvrd, nepomičan, katkad odbojan i nepristupačan – prve su to asocijacije na tvar kamena. Uz njih odmah idu i asocijacije anorganičnosti i neživosti. Na prvi pogled on predstavlja suprotnost svemu onome što povezujemo sa živom tvari. Ali kamen može i zadiviti svojom teksturom, šarama koje stvaraju sedimentacije različitih minerala, venama koje kao da plešu kroz mramorne stijene, rasporedom šupljina koji relativizira čvrstoću njegova volumena. Mnogi su umjetnici prepoznali skriveni život u kamenu, pa i Petar Hranuelli, koji mramorne blokove godinama proučava i obrađuje u svome specifično nježnom izričaju. Glavnom bi se karakteristikom njegovih skulptura moglo nazvati – život. Zaobljene forme koje stvara u stalnom su pokretu i izgledaju kao da dišu. Zadivljen glatkoćom ovih radova, ili tamno-bijelom, a katkad i svjetlucavom površinom njihovih oplošja, gledatelj je ovdje pozvan i na dodir, na senzualno spoznavanje skulpture dlanom. Oprostit ćete mi ako je ova usporedba pretenciozna, ali razumijevanje stijene, bloka mramora, tog neživog i fascinantnog komada materije, kao nečega što kipar oživljava i u što unosi duh, među prvima je pokazao Michelangelo, ostavljajući gdjegdje sirove ili tek djelomično obrađene komade mramora na skulpturama koje zovemo Robovi. Buđenje tijela i života iz bezoblične mase za Michelangela je bilo usporedivo s božanskim stvaranjem, a umjetnička transformacija materijala za njega je nalikovala prenošenju neuhvatljivog životnog daha, pneume, u kamen. I nakon njega mnogi su kipari svoj (prvenstveno fizički, ali i mentalno) težak posao nametanja forme bezobličju (kamena, ali i gline, te materije od koje su, prema predajama, stvoreni ljudi) uspoređivali s kreacijom materijalnog svijeta, poslom koji mitologije obično daju božanstvima. Iako danas znamo da život ne nastaje iz metafizičke periferije, odnosno da se rađa sam iz sebe i oblikuje prema zakonima evolucije, kada stojimo pred umjetničkim djelom, jasno nam je da je ono stvoreno: da je plod onog dijela čovjeka koji je evoluirao nama još uvijek teško shvatljivim putem. Taj dio čovjeka zovemo svijest. Iz nje su se rodila imaginacija i moć apstrahiranja, a potom i moć kreacije. Sve to umjetnosti daje auru nečega nesvakodnevnog, gotovo mističnog, pa je zato ostavljamo na području koje ima trajnu komunikaciju s mitskim. Vraćamo se, time, oživljenim mramorima Petra Hranuellija, koji prkose nepokretnosti kamena, kao što i razumijevanje umjetnosti prkosi svođenju na čistu znanost. Motivi koje Hranuelli prikazuje djelomično su klasični – aktovi ili životinje – a djelomično netipični, poput figura na različitim vozilima ili kaktusa koje rado kleše. Sve te skulpture prožima, kako sam već istaknuo, osebujan vitalizam u pokrenutosti njihovih glatkih formi, u sugestiji rasta i u organskom, elegantnom nadovezivanju njihovih oblika. Tu je i snažno naglašen osjećaj sklada koji u njima zamjećujemo. I taj je osjećaj, također, evoluirao s našim umom i razvio se s našim društvom, ali mu to ne oduzima njegovu neizrecivu fascinaciju. Sažetost formi i prepoznatljivost likova unutar te sažetosti karakteristike su Hranuellijevih skulptura. Svoju vještinu on usavršava s godinama, dolazeći do rješenja uglavnom kroz intuitivnu igru. Takav se ludički pristup može osjetiti u načinu na koji znalački apstrahira motive ili spaja ljudske figure i vozila (automobile, romobile, općenito oblike na kotačima) u često neočekivane kombinacije. Toj kiparskoj poetici korespondiraju i Hranuellijevi crteži, na kojima jednostavnom, sigurnom, fluidnom linijom prikazuje tijela kakva kleše u skulpturama, gotovo jednako monumentalno. No monumentalnost ovdje nije u masivnosti mramornog bloka, nego u eleganciji istaknute, crne linije. A kako smo rekli da njegove skulpture doslovce žive – gdje bi se bolje mogao odvijati taj život negoli u stambenom prostoru, tom poprištu ljudske svakodnevice. Dapače, one svojom naglašenom estetikom tu svakodnevicu ne samo da oplemenjuju nego je i opravdavaju – otimaju je banalnosti i podsjećaju da ljudski život može (upravo zbog ljudske svijesti i mogućnosti kreacije) biti više od pukog preživljavanja. Ova izložba u stanu usklađena je zato puno više sa skulptorskom bîti predstavljenih ostvarenja, nego što bi to bila izložba u nekom muzeju ili galeriji, gdje se umjetnost stilski klasificira, tržišno kvantificira i izdvaja iz životnog konteksta. Kuhinja je središte ljudskih susreta u modernome stanu. U njoj sada možemo vidjeti ribe u pećnici i staklo u perilici posuđa, ali ne kao tragove čovjeka i njegova života, nego kao Hranuellijeve skulpture. Na dugačkoj kuhinjskoj radnoj plohi odvija se utrka već spomenutih figura na vozilima koja podsjeća na natjecanje slavnih Lipovčevih Biciklista. To je utrka dinamičnih formi koje vječno stoje u mjestu. Pod tušem su posađeni kameni kaktusi, a možete ih i zaliti, ako želite. Cijelim prostorom pratit će vas Hranuellijeve monumentalne forme, pokazivat će vam put kroz hodnike ovoga stana i razgovarat će s vama svojim nijemim, likovnim jezikom. Umjetnost, natuknuo sam već, ne može bez metafizike, ili barem bez memorije na nju, pa ćete zato u dječjoj sobi, usred plišanaca, vidjeti i maloga Isuseka kojeg dolaze pozdraviti mramorne životinje, u simpatičnoj interpretaciji tradicionalnih jaslica. Izložba u stanu nužno je intimnog karaktera. No umjetnost treba nešto dati i zajednici u kojoj je nastala. Zbog toga ovaj Hranuellijev kiparski ekspoze ima i jedno iznenađenje – javnu skulpturu postavljenu na terasi. Riječ je o ženskoj figuri, stiliziranom aktu koji će sjediti na ogradi i pozdravljati prolaznike, podsjećajući ih da im, zapravo, jako malo treba da oplemene svoju svakodnevicu i svoj život. Možda samo minimalno, ali vješto oblikovan kamen. Feđa Gavrilović "uSTANak", Zagreb, 2.10.2026. |
